Autoagresija i agresija

Dijete će pokazivati svoje nezadovoljstvo ovisno o svojoj razvojnoj dobi (ne hronološkoj) i ovisno o svom trenutnom psihičkom stanju, odnosno mogućnosti samokontrole nad impulsima i kontrole okoline. Malo dijete to pokazuje intenzivnim plačem, no već kod beba se primjećuje autogresija (udaranje glavicom o krevetić) kada je nešto boli ili kada se osjeća napuštenom.

Ne prijekore roditelja djeca reagiraju pokušajem udaranja roditelja ili nekog u blizini, ako se osjećaju slabi ili ako su spriječeni – posegnuti će za autoagresijom, npr. gristi će se, stiskati zube, udarati dijelom tijela, bacati se na pod i sl. Kasnije u razvoju dijete svoje nezadovoljstvo pokazuje destrukcijom, bacanjem i razbijanjem predmeta i sl., agresiju pljuvanjem, autoagresiju griženjem noktiju, kožice oko noktiju ili nekim drugim samoranjavanjem. Starija djeca agresiju spram izvora frustracija počinju pokazivati verbalno – najčešće psovanjem i vikanjem. Bulimija i anoreksija također se mogu smatrati vidom autoagresije, kao i namjerno zadržavanje stolice ili mokraće itd.
Agresija i autoagresija jedni su od čestih ponašanja u autistične djece. Ovo ponašanje vjerojatno je biološki uvjetovano, ali je zbog nemogućnosti i ograničenosti komunikacije s okolinom često neadekvatno i neprimjereno sredstvo sporazumijevanja djeteta s okolinom.

Autistična djeca nisu sposobna kontrolirati svoje nagonske pulzije te ih često na neadekvatan način agresijom pokušavaju riješiti. Agresija je neprimjereno sredstvo, ali često puta prilično učinkovito da dijete dođe do određenog zacrtanog cilja ucjenom okoline. Ovim putem dolazi do cilja koji mu drugim putevima ne bi bio dostupan. Da smire agresiju, roditelji često udovoljavaju zahtjevima, a time se zatvara začarani krug. Agresija poprima sve jače razmjere i ponekad postaje sama sebi svrhom. Dio agresivnog ponašanja u autistične djece svakako je biološki uvjetovan, a dijelom je naučeni oblik ponašanja da bi se došlo do određenog cilja. Agresivni postupci prema djetetu mogu pogodovati djetetovom agresivnom ponašanju.

Agresija je neugodna pogotovo u obitelji jer je tamo češće jače izražena nego u ustanovi gdje se takvo ponašanje ne tolerira. Krajnje destruktivni oblik agresivnog ponašanja jest autoagresija, agresija usmjerena prema samom sebi. Dijete sebe udara, grebe, grize, štipa. Nevjerojatno je kako pritom ne osjeća bol, dapače kao da uživa u tome. Duboke rane impresiraju i zgražavaju okolinu, a dijete kao da ih želi još više produbiti.

Jedno od objašnjenja ove pojave leži u pretpostavci da je nivo endogenih opioida u autistične djece povišen te da je time i prag za bol povišen. Autoagresivno ponašanje i njegove posljedice vjerojatno u autistične djece stvaraju ugodu. Osim toga, ovakvim ponašanjem dijete često dolazi do cilja te ga dodatno koristi. Autoagresija je veoma tvrdokorna na sve oblike terapije.
Kao prvo treba napraviti procjenu autogresivnog ponašanja kod djeteta – funkcionalna analiza ponašanja. Na temelju nje utvrđuje se učestalost, vrsta i intenzitet autoagresije, ali ono što je još važnije u kojim situacijama se javlja i što slijedi iza ispada autoagresije. Drugim riječima utvrđuju se mogući povodi za autoagresiju i „nagrade“ koje slijede. Dijete može pokazivati takva ponašanja jer se osjeća osujećeno u nečemu što je željelo ili nisu ispunjene njegove primarne životne potrebe na njemu zadovoljavajući način (ono je još gladno iako je jelo – ima osjećaj gladi ili ga nešto boli ili mu nedostaje pažnje) ili se od njega traži nešto što nije u stanju itd. Otpor zahtjevu, dosada ili nedostatak pažnje, bol (ne mora uvijek biti fizička, može biti i emocionalna) – najčešći su uzroci s kojima se susrećemo. No, poneka djeca počnu koristiti autoagresiju kao način komunikacije s okolinom. Tako dobivaju više pažnje, često su u centru pažnje, dobivaju više fizičkog dodira, lakše dobivaju ono što im je zabranjeno ili nedostupno. Zapravo su iz reakcija okoline naučili da autoagresijom dobiju „nagradu“ – ono što su željeli postići. Pokušavali su oni i na „lijepši“ način, no osoba koja brine nije reagirala i zadovoljila dijete ili popustila u zabrani dok dijete nije krenulo autoagresijom. Najčešće je: prestani se udarati pa ćeš dobiti bombonu ili ići ćemo u šetnju ili gledati ćeš crtiće.
Kada se shvati zašto dijete primjenjuje to ponašanje, onda smo na pola puta da ga otklonimo – mi moramo nešto poduzeti, najčešće promijeniti svoje ponašanje spram djeteta, i tako prevenirati da se autoagresija ne pojavi ili barem da se pojavljuje rijeđe.
No, dok ne shvatimo mehanizam pojave ponašanja, potrebno je zaustavljati autoagresivni ispad – najčešće fizičkim držanjem, nježnim sputavanjem dijela tijela ili cijelog tijela obujmljivanjem svojim tijelom, u jako kritičnim situacijama zamotavanjem dijela tijela u ručnike, karton, zavoj (paziti na protok krvi), cijelo tijelo u deku pa obujmljivanje svojim tijelom (paziti na mogućnost gušenja) itd. Vani postoje posebna pomagala za zaštitu dijelova tijela i kacige sa ili bez obrazina za zaštitu glave i lica, a kada se radi o odraslim osobama primjerenije je sputavanje kraćim vezivanjem ili primjena psihofarmaka od držanja osobe obujmljivanjem.
Postoje osobe koje imaju neurološke teškoće takve prirode da često imaju ispade autoagresije bez jasnog povoda, odnosno zbog neuroloških izbijanja u mozgu. Osim psihofarmaka i sputavanja postoje sredstva kojima im se skreće pažnja – to su obično spužvaste cijevi koje vibriraju, a istovremeno ih i štite od nekih autoagresivnih ataka. Vibracijom im se skreće pažnja.
Funkcionalna analiza ponašanja daje dobre rezultate u svakodnevnom radu, vrlo rijetko se koriste kacige ili neka druga zaštitna sredstva, nešto češće držanje rukama 10-tak minuta. Pri držanju i obujmljivanju bitno je da osoba koja to radi ne reagira, ne govori, ne pjeva, ne tješi. To slijedi poslije, kada napad stane, a dijete / osoba se posve umiri. Bitno je da nemamo straha ili da izbjegnemo da se ono vidi i osjeti. U tom smislu dobro je vježbati autogreni trening, jer naš strah ili ljutnja osjeća se kroz otkucaje srca, znojenje, treperenje glasa, drhtanje itd.

mr.sc. Renata Vragović – edukacijski rehabilitator, voditelj programa za odrasle osobe s autizmom Centra za autizam- Zagreb

Funkcionalna analiza ponašanja

Intezitet
1-  Dijete počinje raditi bez odbijanja
2-  Ukazuje averziju prema zahtjevu
3-  Odbija i nakon 10 sekundi zahtjeve odraslih
4-  Pokušava da napusti radno područje
5-  Baca stolice ili materijale
6-  Čini fizički kontakt sa defektologom (edukatorom-rehabilitatorom)

                         Aktivnost   Prisutni   Uzrok   Ponašanje   Posljedice   Komentar

Ime:
Mjesto:
Datum:
Početak:
Kraj:
Intezitet:

(primjer praćenja djetetetovog ponašanja, koji možete prilagoditi zavisno od individualnosti svakog djeteta).

Flag Counter

© Copyright 2020 . All Rights Reserved Powered by WEBENIX

Search